Učenici drugoga razreda Biskupijske klasične gimnazije Ruđera Boškovića s pravom javnosti već tradicionalno hodočaste u Rim u uskrsnome vremenu. Od početka školske godine veselili smo se tomu. S nama su putovali krizmanici i članovi Udruge mladih sv. Mihajla jer je voditelj hodočašća, don Marinko Šljivić, naš vjeroučitelj i župni vikar u Župi sv. Mihajla. Krenuli smo na Uskrs, 16. travnja, u popodnevnim satima.
Iako nismo bili sigurni kako će funkcionirati odnos između nas učenika i mladih, koji su nešto stariji od nas, pokušali smo biti što otvoreniji jedni prema drugima, a na kraju je sve ispalo puno bolje od očekivanog. Došavši u Rim, svi smo bili umorni od puta, ali smo nakon kratka predaha posjetili Vatikan i ostali zadivljeni. Vidjevši veličinu bazilike sv. Petra zaista smo mogli posvijestiti koliko je čovjek malen pred Bogom, a ni kupola sv. Petra nije nas se ništa manje dojmila. Nije bilo lako svladati gotovo 600 stuba, ali je pogled na Rim veličanstven pa smo brzo zaboravili umor.
Vozeći se drugi dan autobusom do Pompeja, molili smo krunicu i povezali se s Lapađanima. Već tada smo osjetili kako razlika u godinama nije nikakva prepreku u stvaranju novih prijateljstava.
Treći je dan za mnoge bio najuzbudljiviji jer smo bili na audijenciji kod Pape. Došli smo rano i dobili dobra mjesta pa smo ga imali priliku izbliza vidjeti. Ostatak dana proveli smo obilazeći rimske znamenitosti. Propješačili smo 20-ak kilometara, ali uz ljepotu grada i voditelja kao što je don Marinko (o svemu je govorio zanimljivo i puno smo naučili) dan je proletio, a umor nismo ni osjetili.
Sljedeći dan, četvrtak, pamtimo po brojnim crkvama među kojima su crkva sv. Pavla, bazilika sv. Ivana Lateranskog, Santa Maria Maggiore, a neki od nas popeli su se na koljenima Svetim Skalama gdje smo se mogli približiti muci i patnji koju je Krist pretrpio za nas.
Rimski forum, Kapitolij, Španjolski trg, Španjolske stube i Fontana di Trevi doista su veličanstveni. Bacili smo novčiće jer bismo još koji put željeli vidjeti ljepotu ovoga grada.
Napustivši Rim u petak, krenuli smo prema Kalistovim katakombama, a zatim u Asizu obišli crkvu sv. Franje Asiškoga. U Anconi smo se ukrcali na trajekt i radovali povratku doma jer smo stekli nove prijatelje s kojima ćemo se družiti, duhovno rasti i možda ponovno putovati.
Pri povratku u Dubrovnik rastužila nas je vijest o smrti don Marinkova oca, ali i dirnula snaga njegove vjere, mir kojim je zračio svjedočeći da smrt nije kraj i da je Isus umro kako bismo živjeli vječno. Naposljetku, moramo spomenuti i našeg divnog vozača Boža i njegovu suprugu Mariju. Svi smo poželjeli doživjeti takvu ljubav. Zračili su skladom i molili s nama i našom razrednicom.
Ovo nam je do sada najljepše putovanje, ne samo zbog ljepote Italije već i zbog ljudi s kojima smo proveli i doživjeli trenutke koje ćemo pamtiti dok smo živi. A naše će se zajedničko druženje nastaviti. Bilo bi lijepo opet zajedno putovati.
Uh, baš smo iščekivali nastavak druženja. U petak, 26. svibnja naši su nas prijatelji lijepo ugostili. Nismo mogli zamisliti kako lijep prostor za druženje imaju. Mladići su uživali u nogometu, a svi zajedno u lijepoj hrani i razgovoru. Jedva čekamo uzvratni posjet u našem školskom vrtu. I mi imamo asa u rukavu – naša razrednica prof. Žeravica sigurno će nas iznenaditi kojim slavonskim specijalitetom.
Moramo se dobro pripremiti jer je don Marinko izvrstan domaćin, a Duje Rezo, predsjednik Udruge mladih sv. Mihajla, dobar kuhar (grah je bio odličan!), ćevapi i ostale delicije – izvrsni. Uostalom, fotografije govore više nego riječi. Dragi prijatelji i dragi don Marinko, od srca vam hvala!
Klasična i drugaši u radosti vas čekaju!
Mia Banovac i Nikoleta Ljuban, učenice II. razreda Biskupijske klasične gimnazije
